Prvo što su ljudi primijetili bila je veličina. Više timova, više grupa, više utakmica, više tabela za provjeru. Grupna faza Svjetskog prvenstva nije se činila tako tijesnom kao prije. Osjećala se šira, bučnija, a ponekad i malo teža za praćenje. To će se uvijek dešavati s novim formatom od 48 timova. Stara grupna faza Svjetskog prvenstva bila je brutalna. Četiri tima, tri utakmice, prva dva prolaze. Jedan loš rezultat mogao je sve uništiti. Ovaj put, s najboljim trećeplasiranim timovima koji su također prošli, pritisak je bio drugačiji. Neki timovi su mogli izgubiti, a ipak disati. Neki su mogli završiti treći, a ipak provesti noć provjeravajući druge rezultate. To je turnir učinilo manje čistim, ali ne i dosadnim.
Više zemalja je zapravo imalo priču
Najbolji dio novog formata bio je očigledan. Više zemalja je dobilo pravi trenutak Svjetskog prvenstva. To je važno. Svjetsko prvenstvo ne bi trebalo biti samo privatna zabava za iste velike nacije. Kada su tamo manje ekipe, turnir se čini većim na tribinama, na televiziji i u ranim utakmicama. Dobijate više buke, više boja, više nervoznog fudbala i više utakmica gdje se neriješen rezultat čini kao nacionalni događaj. Neki od tih timova su očito bili ograničeni. To je istina. Bilo je utakmica gdje se jaz u kvalitetu brzo pokazao. Ali bilo je i timova koji su dobro iskoristili priliku, ostali organizovani i natjerali veće timove da rade više nego što se očekivalo. To je kompromis. Dobijate nekoliko neravnopravnih utakmica, ali također dobijate turnir koji se čini manje zatvorenim.
Ugao klađenja postao je komplikovaniji
Za kladioničare, grupna faza nije bila tako jednostavna kao klađenje na očigledna imena. Novi format je promijenio kladiti se na svjetsko prvenstvo matematika. Treće mjesto je bilo važno. Gol-razlika je bila važna. Tim sa četiri boda mogao se osjećati gotovo sigurno. Tim koji je već prošao možda neće morati juriti još jednu pobjedu. Favorit bi mogao rotirati. Autsajder bi mogao igrati za rezultat koji je na papiru izgledao malo, ali ogroman na tabeli. To je neka tržišta učinilo zanimljivijim od uobičajenog pobjednika utakmice. Kvalifikacije, pozicija u grupi, ukupan broj golova, kartoni i scenariji u kasnoj fazi grupe imali su više značenja. Također je klađenje na favorite na slijepo učinilo opasnijim. Veliki tim koji jednim okom cilja na nokaut fazu nije uvijek tim u žurbi. Ponekad je očajna strana bolja priča za klađenje, čak i ako ima manje poznatih igrača.
Velike pobjede se ipak probijaju
Čak i u prepunom formatu, teške pobjede su se istakle. Pobjeda Njemačke nad Curaçaom rezultatom 7-1 bila je jedan od onih rezultata koji govore sve bez potrebe za mnogo analize. Pokazala je rizik od širenja. Kada se tim s iskustvom na elitnim turnirima susreće s timom koji se još uvijek trudi da se snađe, razlika može postati velika. Pobjeda Japana nad Tunisom rezultatom 4-0 osjećala se drugačije. To nije bilo samo maltretiranje većeg tima nad manjim. Izgledalo je kao ozbiljna ekipa koja radi profesionalan posao. Japan je igrao brzo, kontrolisano i dovoljno hladno pred golom da ljudi obrate pažnju. Ti rezultati su bili važni i izvan naslova. U ovom formatu, gol-razlika nije bila dekoracija. Oblikovala je ko prolazi dalje, ko čeka, a ko ide kući.
Dakle, je li bilo dobro?
Uglavnom, da. Nije savršena. Grupna faza je izgubila dio svoje stare oštrine jer je previše timova još uvijek moglo preživjeti nakon običnih nastupa. Bilo je više čekanja, više kalkulacija, više priče "šta će se desiti ako ova grupa ovako završi?". Ali je također dala turniru više života. Više timova je imalo za šta da igra. Više navijača je imalo razloga da mare. Više utakmica je nešto značilo kasno u grupnoj fazi, čak i ako razlozi nisu uvijek bili jednostavni. Novi format nije čistiji. Nije čvršći. Nije uvijek bolji fudbal.
